ĆELIJA BROJ 10

Još se jasno sjećam prvog dana u zatvoru.
Nas, stotinjak žena i djece, zatvorili su nas u prljavu ćeliju broj 10,  punu bubašvaba, gdje su posvuda ležali masni i smrdljivi madraci, naslijeđeni od šijitskih zatvorenika. U zraku se osjećao zagušljiv miris vlage.
Jedan madrac, širok svega 70 cm, dodijeljen je ženi s dvoje djece, što znači da je morala spavati na džaku.
Dušeci su stajali jedan uz drugi, a noću smo se morali kretati, gaziti po madracima i ženama koje su spavale, jer nije bilo prolaza.

Nije bilo proizvoda za osobnu higijenu; čak je i pasta za zube bila zabranjena.
Hrana je takođe bila ograničena; žena s djecom imala je pravo na jednu čašu supe, somun i čašu slatkog čaja za doručak.
Nejaka djeca jako su patila od raznih kožnih infekcija, prekrivena čirevima i iritacijama koje su nepodnošljivo svrbjele i boljele, bez odgovarajuće medicinske njege.

Pokušali smo se nositi s tim, iako smo shvatili da su šanse za bolje uvjete zanemarive.
Svaki naš dan pretvorio se u ispitivanje snage izdržljivosti.
Ali sada, Allahovom milošću, mnoge stvari su se promijenile.
Ponekad ne mogu vjerovati da je to bila naša svakodnevica, prisjećajući se tih strašnih dana, čini mi se da smo prošli kroz pravu noćnu moru.

A zahvala pripada samo Allahu Uzvišenom.

#život_u_zatvoru