Ako čovjek vjeruje u Boga, onda Bog vjeruje u čovjeka.
Zato je vjera - direktan kanal veze Boga i čovjeka.
-G. Grabavoj

Ljutnja je stanje emocionalne eksplozije. 
Kada nas netko povrijedi, iznevjeri ili isprovocira, naš mozak aktivira sistem preživljavanja, naše srce ubrzava, adrenalin se oslobađa, a racionalni dio uma (prefrontalni korteks) gubi primat nad impulsivnijim dijelovima mozga.
U tom trenutku nestaju kočnice koje nas inače sprječavaju da kažemo ono što stvarno mislimo.

Za razliku od promišljenih razgovora, u kojima vagamo riječi, ljutnja izgovara ono što je godinama bilo potisnuto.
U žaru sukoba izlaze ne samo frustracije iz sadašnjosti, već i stare zamjerke, neizgovorene boli i potisnute istine.
Ponekad je to ono što bismo rekli samo u najdubljoj iskrenosti istina oslobođena straha od posljedica.

Iako se kaže da ljutnja donosi istinu, nije svaka ljutita riječ odraz stvarnog mišljenja, bar se nadam da je to tako. 
U naletu bijesa ljudi znaju pretjerati, reći stvari koje ne misle ili koje su iskrivljene emocijama. 
Ali ako pažljivo slušamo, možemo uočiti obrasce, ono što se ponavlja, što zvuči previše spontano da bi bilo lažno. 
Prava ljutnja ne izmišlja nove laži, ona izvlači potisnutu istinu.

Kažu, ako želite znati što netko stvarno misli, promatrajte ga kada izgubi kontrolu. 
Što ga najviše povrijedi? 
Koje riječi bira u ljutnji? 
Koje tajne isplivaju kad više nema vremena za cenzuru?

Ali isto tako treba da budite oprezni, koristiti nečiju ljutnju za otkrivanje istine može biti dvosjekli mač. 
Možete saznati stvari koje niste željeli znati ili otvoriti rane koje se neće lako zatvoriti. 
Ponekad je mudrost u tome da slušamo, ali ne i da uzvraćamo. 
Jer ljutnja prolazi, ali izgovorene riječi ostaju.-J.Collins

Koliko često trošimo energiju pokušavajući objasniti sebe, opravdati svoje postupke, dokazati svoju istinu?
Koliko puta smo osjetili nepravdu jer nas netko nije razumio onako kako bismo željeli?

Ali istina je jednostavna, da ništa od toga ne moramo, ne trebamo.
Ne morate trošiti svoje dragocjeno vrijeme i mir na uvjeravanje onih koji su već donijeli svoje zaključke.
Ne morate iscrpljivati srce objašnjenjima koja možda nikada neće biti prihvaćena.

Vaša priča vrijedi, čak i ako je nitko ne čuje.
Vaša istina ostaje, čak i ako je netko ne priznaje.
Niste dužni dokazivati svoju vrijednost nikome osim sebi.
Ljudi će uvijek vidjeti stvari kroz vlastite filtere, neke će razumjeti, neke neće, a to nije vaš teret.

I zapamtite, ne dopustite svijetu da vam kaže da niste dovoljni, vi ste već sada sve što trebate biti.
Vjerujte u sebe, vjerujte u svoje sposobnosti i znajte da u sebi nosite moć da stvorite život ispunjen smislom i radošću.

Oslobodite se potrebe da budete shvaćeni.
Oslobodite se tereta dokazivanja.
Prava snaga leži u miru koji dolazi kada shvatite da ne trebate ničije odobrenje da biste bili u skladu sami sa sobom.

I zato… hodajte dalje.
Tiho.
Dostojanstveno.
S punim srcem i čistom savješću.
Jer vi znate svoju priču, i to je sasvim dovoljno. -J.Collins

Postoje ljudi koji su pravo sunce u oblačnim danima našeg života.
Ljudi koji nam se obraćaju, ohrabruju nas, podsjećaju na ono što imamo i brinu o našim osjećajima.
Oni su pravi kompasi koji nas vode kada smo zbunjeni.

Baš kao što postoje toksični ljudi, postoje i ljekoviti koji, kada nam se približe, dodirnu našu dušu.
Ono što čini ove ljude nije odsutnost grešaka, već suptilnost u njihovim gestama.
To je dar koji prevazilazi pozitivne misli.

Ima ljudi koji  slušaju, čak i kad pričaju.
Otvaramo im se bez rezervacije, čak i bez razumijevanja zašto.
Pored njih, naše pitanje pronalazi olakšanje, a naš strah nalazi utočište.
Oko njih, naš smijeh je labav, a naše suze se ne boje procvjetati.
Oko njih smo autentičniji, a život dobiva više sklada i jasnoće.

Ovi ljudi nam daju  unutarnji mir bez ijedne riječi.
Usade u nas sjeme optimizma i radosti u našim srcima.
Ljudi koji nas grle, samo svojom prisutnošću.

Vrijeme oko nas juri, poput brze lokomotive, ali kada smo preplavljeni obavezama i svakodnevnim brigama, zaboravljamo na jedno od najmoćnijih mjesta za povratak sebi, prirodu. Šumu.
To nije samo skup drveća i staza.
To je dom tišine, mjesto gdje srce pronalazi mir, a duša ozdravljenje.

U šumi vrijeme teče sporije.
Dok se krećemo kroz njene tihe staze, naš dah postaje dublji, smireniji.
Misli, često rastrzane brzinom modernog života, nalaze utočište u njezinom spokojnom naručju.
Tamo, među drvećem koje šapuće s vjetrom, svijet dobiva drugačiju perspektivu.

Šuma nas uči prijateljstvu s prirodom.
Kada stanemo ispod moćnog drveta i osjetimo njegovu starost i snagu, shvatimo koliko smo povezani s ovim svijetom.
Vjetar koji prolazi kroz grane podsjeća nas na melodije koje priroda svakodnevno stvara, one koje često ne čujemo jer smo previše zaokupljeni bukom.

Kada nešto u nama nije u redu, kada nas boli srce od tuge ili nam duša traži mir, šuma nas prima bez pitanja. Ona ne osuđuje, ne traži objašnjenja.
Njezina tišina je lijek za naše nemire.
Svaki korak po mekanom tlu, svaki zrak ispunjen mirisom mahovine, lišća, zemlje, šume, polako sastavlja dijelove koji su se u nama slomili.

Priroda nas uči pripadanju.
Tamo, među stablima koja su svjedoci vremena, pronalazimo osjećaj da nikada nismo sami.
Šuma nas grli svojom ljepotom, svojim životom.
Uči nas da svijet nije samo ono što stvaramo tehnologijom i betonom, već i ono što je oduvijek bilo tu, čekajući da se vratimo.

Šuma nas neprestano podsjeća na darove koje nam priroda pruža, svjež zrak, čistu vodu, dom za bezbroj živih bića.
To je mjesto gdje obnavljamo svoje „jedro“ gdje pronalazimo snagu da nastavimo dalje.

Vratite se šumi.
Provedite vrijeme u prirodi.
Osluškujte vjetar, osjetite miris zemlje, dotaknite koru starog drveta.
Cijenite sve što priroda daje jer ona je temelj našeg života, naš dom.
Šuma nas čeka, spremna da nas ozdravi, da nas podsjeti na ono što je zaista važno.

Priroda nije samo mjesto ona je dio nas.
I kada je prigrlimo, vraćamo se sebi.
- J.Collins

"Bog uvijek djeluje samo sa NAJvišeg od svih mogućih pozitivnih stanja čovjeka − sa nivoa Sreće"
- G.Grabavoj

"DOŠLJAK - KRAJA SVIJETA NEĆE BITI” - G.Grabovoj
III.dio

Ono na čemu se nalazi čovjek, dakle na zemlji ili pak na bilo kojem drugom objektu izvan zemlje, sve te sustave na razini vaše svijesti ujedinjuje želja za vječnim životom.
Stvar je u tome da se izvorno iz želje za vječnim životom i rađa čovjek.

Razmotrite radi shvaćanja tog momenta cijelu fazu bezkonačnosti, koja postoji prije rođenja i prije začeća, te cijelu fazu poslije.
Iz toga vidimo da samo vrlo jaka želja za životom dovodi do rođenja čovjeka.
S točke gledišta logike svijesti razvoja logičkih procesa u svijetu to je savršeno jednoznačno.
To je isto što i svladati ogromne količine informacija, odraditi ogroman unutarnji posao, kako bi se ostvarili u fiziĉkom tijelu i rodili se.
Stoga, onaj koji se rađa svladava upravo takav element radnje, upravo takav unutarnji sustav kretanja prema vječnosti, kao i živi čovjek, koji želi živjeti vječno.
S obzirom da postoji činjenica rođenja konkretnog čovjeka, možemo vidjeti da je čovjek to već prevladao – onaj određeni jaz u informacijskom sustavu prije i poslije rođenja.

To je čin čovjekovog duhovnog svladavanja svojim identitetom svih smetnji u tome da se rodi i da bude u fizičkom tijelu.
Gledajući na svijest kao neprekinuti sustav veza u cijelom svijetu, moguće je ovaj element svijesti pronaći u sebi.

11981- direktan kontakt sa Bogom

‘DOŠLJAK - KRAJA SVIJETA NEĆE BITI” - G.Grabovoj
II.dio

Istina spasenja svakoga od nas je u samoj našoj suštini.
Mi izabiremo onaj put koji sami odredimo.
Jer taj put koji mi odredimo, to i jest naš put.
I mi se radi spasenja krećemo u onom smjeru gdje je svjetlo naše i vanjske svijesti.
Vanjsko spasenje predstavlja i unutarnje spasenje.
Mi svojom ljubavlju ujedinjujemo sve oko nas, a kada okolina i vanjski svijet vidi tu ljubav onda svijet postaje bezuvjetno spašen.

Stoga je pravi put spasenja – ljubav.

I svaki razgovor, svako priopćenje, svaka informacija o kraju svijeta mora biti usmjerena na to da nema kraja svijeta, jer je svijet bezkonačan i život je bezkonačan, bezkonačan je razvoj zemlje i cjelokupnog Svemira.
Sama bit/suština bezkonačnog rađa vječnost svijeta, vječnost živih bića i vječni život za svakoga.
Život svakog čovjeka odjeven je u vječnost tamo gdje on to često i ne pretpostavlja, gdje se susreće s njom u trenutku rođenja.
Razmotrite sluĉaj rođenja koji poznate i vidjet ćete da prije rođenja postoje dodiri vječnosti i trenutka rođenja u samom prvotnom činu, koji je bio izvor rođenja.
Ta radnja, taj prvi čin života koji se izvorno pojavio u prvom rođenju na svijetu, on izvorno nosi u sebi vječnost vječnog života, jer sama vječnost je podijeljena na činjenicu prije njenog osvještavanja i nakon njenog osvještavanja.
I upravo ovaj prijelaz između razine osvještavanja i razine poslije osvještavanja predstavlja kretanje života u spoznavanju.
Kada je vječnost spoznata, tj. kada je već osviještena, ne može biti nikakvog kraja svijeta, jer svijet je unutarnji sadržaj koji čovjek percipira.
Svijet je ono polje percepcije koje je u biti umotano u određenu živu stvarnost, a čovjek reagira na njega kao na glasnika bezkonačnosti i bezkonačnih svjetova.
A svaki prikaz i predstavlja nešto što se sastoji od svijeta.

Stoga, prije svega, treba usmjeriti sustav spasenja na osvještavanje onog što se oko nas događa.
Svaki se sustav vanjskog svijeta smatra stabilnim kada gledamo, takoreći, kroz njega.
Tako onaj koji se kreće percipira okolinu kao da se ona nalazi izvan njega, a ta vanjska stvarnost predstavlja element vječnosti.
Kako se vječni razvoj ne bi usporio uslijed raznih priopćenja o kraju svijeta, pokušajte raspoznati dimenzije vječnosti u svom vanjskom svijetu dok gledate kretanja okolnih sustava i okolnog svijeta.
Šireći svoje fiziĉko kretanje u fiziĉkom svijetu, pokušajte vidjeti sferu vječnosti, koja počinje od vas do najbližeg predmeta i prostire se gore u beskraj.

Kada gledate gore u beskraj, vidite svjetlo koje prilazi vašoj svijesti to i jest vaša svijest.
Razmotrite zatvoreni sustav svijest-svijet i vidjet ćete da je sve pod kontrolom vaše svijesti.
Stoga promjena svijeta u sveopćim razmjerima – ono što se naziva kraj svijeta, ne može se dogoditi, jer ono što je jednom viđeno ima vječnu konstrukciju, koja ispunjava cijeli svijet.
To znaĉi da su vaše ruke, vaše noge, vaše tijelo i vaš um i sve stanice u vašem tijelu – oni su usmjereni i fokusirani samo na zadaću vječnog života.
Vektor usmjerenosti postoji apsolutno, jer se nalazi u ljubavi i ima u svojim sastavnicama elemente ljubavi.
Dakle, on je neuništiv.
Iz toga proizlazi da nikakav vanjski događaj ne može sprijeĉiti razvoj vektora ljubavi u ovom polju informacije.

Kada počnete promatrati vječnost kao pojavu koju percipira cijeli vaš organizam, cijela vaša suština, onda vidite da su vaša pojedina tkiva već vječna.
A ako iz njih promatrate cijeli organizam, vidite da je i on vječan.
Zato se treba kretati u smjeru promatranja cjelokupne realnosti iz svoje svijesti, upravo iz onih elemenata koje percipirate kao vječnost organizma.
Na razini svijesti to su pojedina tkiva organizma, na primjer na rukama, nogama i drugim dijelovima tijela, koja proizvode srebrnkast sjaj u pravcu vječnosti, koja je svojstvena svima.

Tako dakle susret vašeg svjetla, svjetla iz vašeg organizma vašeg fizičkog tijela i vječnosti za sve – predstavlja samu zemlju, koja posjeduje vječni razvoj.

Oni su jačali, skupljali se snagom duha i osjećali da nisu sami u ovom svemiru, da postoji onaj duh koji će razotkriti pred njima one svjetove koji će im grijati dušu na dalekim putovanjima u osvajanju kozmičkih prostranstava.
I oni su bili sretni što su stvoreni.
Bili su sretni zbog Boga, koji je sposoban takvo što stvoriti, te su hodali s Bogom u duši.
Oni su bili obogotvoreni, a njihovo kretanje nije više znalo za prepreke.
Da, bilo je nekih nijansi, nekih protivljenja i takoreći nesreće sa strane onih koji nisu išli tim putem.
No oni koji su išli, ti više nisu vidjeli nesreću.
Oni su vidjeli samo kretanje.
Ono je poput brzog stroja koji se ubrzava, a šum vjetra već zahvaća dušu i duh čovjeka, i njegovo tijelo leti s tom brzinom kretanja tog stroja, a sve ostalo se više ne doživljava kao nešto što može zasmetati tom stroju, kao nešto što može ometati to kretanje.
Ĉovjek se poĉinje osjećati pokretnim.
I upravo ovo kretanje umotano u misli, u oblike misli – ta kretanja su postali onaj omotač, koji je učinio te ljude nedodirljivima.
Nedodirljivima u smislu da ih se može odvratiti s puta vjeĉnosti.
Nedodirljivima u smislu da im se mogu omesti misli u kretanju u tom smjeru.
Oni su bili i ostali kao i svi obiĉni ljudi, a to povlaĉi za sobom sljedeće ljude.
S vremenom, kada svi budu ujedinjeni i budu umjeli živjeti vječno, ostat će samo prisjećanje na one procese koji su do toga doveli.
I upravo to njihovo pamćenje, njihovo sjećanje na ljudski duh, koji je postigao mnogo, pa i ono nevjerojatno sa stajališta običnog razuma, njihova sjećanja davala su im snagu, njihovo pamćenje i njihova kultura pokretala ih je u bezkonačnost.

I beskonaĉnost se otvorila pred njima.
Vidjeli su u stvari one rajske vrtove, koje su percipirali fizičkim tijelom.
Oni su bili živi, ali pred njima se otvorilo ono što se zove vječni život u raju u fizičkom tijelu.
I shvatili su da je to na zemlji već postignuto za mnoge koji doživljavaju ljepotu prirode, koji vide kako šum lišća budi sjećanje na sve prošle i buduće događaje, jer oni vide u budućnost.
Oni znaju sve događaje u budućnosti, a to se može nazvati sjećanjem na ono što su već učinili u budućnosti svoje vječnosti.
I vječnost je odjedanput došla na sve one koji su išli tim putem.
I oni su bili zauvijek spašeni.”

"Već duže vrijeme se na Zemlji događa ogromna promjena nabolje.
O toj promjeni neće biti govora na vijestima,
niti će ona postati viralna.

Ako ne obratite pažnju,
nećete ni primijetiti da se događa.
Ova promjena se tiho odvija u srcima čovječanstva.
Ljudi shvaćaju da postajemo ono na što usmjeravamo svoju pažnju.
I utječemo na svoju stvarnost kroz ono tko postajemo.
Ljudi počinju shvaćati da se borba ne isplati,
a fokusiranje na kaos je besmisleno.

Umjesto toga, ljudi se tiho fokusiraju na stvaranje svoje verzije Raja na Zemlji.
Iscjeljuju sebe i usmjeravaju se na stvaranje više ljepote.
Ljudi sve više shvaćaju da ih buđenje vlastite božanstvenosti štiti od manipulacija i omogućuje im da postanu promjena koju žele vidjeti.
Taj val promjene se širi na Zemlji,
ali ga je teško primijetiti.
Međutim, njegova snaga raste u broju, ali ne u broju za "borbu".
Borba samo rađa više borbe.
To je snaga u broju za stvaranje tako prekrasnog svijeta da će drugima biti očito da se pridruže.

Do točke kada jednog dana ratovi, pohlepa i manipulacija više neće moći postojati u stvarnosti punoj suverenih probuđenih čovjeka koja žive povezani sa svojom božanstvenošću."

~ T. za Dušu